Zbogom
četvrtak, 25.12.2008.
Užasna sam osoba. Oprostite.
| prosinac, 2008 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Vrisak. Prasak. Krhotine stakla. Obilje krvi i žaljenje jer mi nisu uzvratili poziv poslijednjih šest mjeseci.
Tako sam zamišljala poslijednje trenutke života svojih roditelja dok sam u Jutarnjem listu čitala o prometnoj nesreći koja se dogodila tek pokoju minutu nakon ponoći na Istarskom ipsilonu. Nije postojao svjedok nadrealnih moći čitanja ljudskih misli koji bi mogao potvrditi ili osporiti moje viđenje te nesreće. Možda bolje, jer nisam bila spremna za istinu.
Smotala sam novine i odložila ih na kup svih ostalih koje sam tog dana kupila ne bih li uz pomoć količine prostora posvećene tom događaju procijenila važnost njihovih života.
„Jer nisam odlično.“ Klimnula je s razumijevanjem zbog čega joj je jedan plavi pramen pao na lice, zaklonivši suzu u njenom oku. Nisam vidjela tu stidljivu suzu, ali sam je osjetila. Imala je miris melankoličnog jesenjeg mora i baš poput njega me neugodno pošpricala svojim postojanjem.
Vrisak. Prasak. Krhotine stakla. Obilje krvi i žaljenje jer mi nisu uzvratili poziv poslijednjih šest mjeseci.
Tako sam zamišljala poslijednje trenutke života svojih roditelja dok sam u Jutarnjem listu čitala o prometnoj nesreći koja se dogodila tek pokoju minutu nakon ponoći na Istarskom ipsilonu.